Usamljenost kod djece

0
216

usamljenostUsamljenost kod djece može se opisati kao neugodan osjećaj koji nastaje zbog procjene djeteta da nema zadovoljavajuće odnose s drugima. Ona se može podijeliti na socijalnu i emocionalnu usamljenost. Dok se socijalna usamljenost iskazuje kroz djetetove poteškoće da se priključi grupi djece ili da održava zadovoljavajuće socijalne odnose s drugima, emocionalna usamljenost odnosi se na nedostatak dobrih prijatelja i na procjenu djeteta da nije sposobno razviti blizak odnos.
Emocionalna usamljenost obično je izvor veće patnje za dijete, što je i razumljivo: svakome djetetu nije važno da bude jako popularno, no gotovo da nema djeteta kojemu nije važno imati prijatelja.

Potrebno je naglasiti da postoji razlika između samoće i usamljenosti. Djeca koja puno vremena provode sama nisu nužno usamljena. Postoje tzv. nesocijabilna djeca koja vole vrijeme provoditi u samoći, baveći se, primjerice, svojim hobijima. Važno je da se takvu djecu ne prisiljava na kontakte s drugima te da se poštuje činjenica da uživaju provoditi vrijeme u samotnim aktivnostima. No, budući da su nam svima potrebni drugi ljudi, bitno je pomoći takvome djetetu da uđe u kontakt s drugom djecom, da pronađe u čemu je slično nekom drugom djetetu te da uspostavi i razvije odnose s vršnjacima koji dijele neki njegov interes – ovdje se može raditi o malome broju djece slične njemu, no svaki kontakt sa njemu sličnima za njega je vrijedan i značajan.

Općenito tužna djeca su također često sama. Ona su najčešće slabo motivirana i nedostaje im socijalnih vještina, a također im nedostaje i energije da se bilo čime istinski pozabave. Njihov problem najčešće ne započinje zbog odnosa s vršnjacima, no takvo ponašanje ima posljedice za njihov društveni život. Razlog općenito tužnog ponašanja može biti opterećenost vanjskim problemima pa treba prvenstveno raditi na rješavanju problema koji djetetu onemogućavaju da se druži i raduje stvarima kojima se raduju njegovi vršnjaci.

Aktivno-odbačena djeca su ona koja su se u početku družila s drugom djecom, no pri tome je došlo je do nekih problema te su ona postala odbačena. Ako se radi o tome da je došlo do nekog sukoba, potrebno je potražiti zbog čega je došlo do sukoba i kako bi se on mogao riješiti. U slučaju da dijete često ulazi u sukobe i svađe, potrebno je zapitati se zna li ono na primjereniji način tražiti pažnju. Vrlo je važno pozitivno reagirati na njegove poželjne načine traženja pažnje, kao i razjasniti mu na koji način ono samo utječe na svoje odnose te kako to može ispraviti. Dijete ponekad može postati aktivno-odbačeno bez da je došlo do svađe ili sukoba s drugima, jednostavno stoga što se jako razlikuje od djece iz razreda ili iz druge vršnjačke skupine. U tom slučaju dobro je pomoći djetetu da potraži sličnosti između sebe i druge djece, ali i omogućiti mu da pronađe neku drugu skupinu u koju će se vjerojatno bolje uklopiti. Činjenicu da nije najbolje prihvaćeno u jednoj skupini dijete može «nadoknaditi» prihvaćenošću u nekoj drugoj, njemu važnijoj skupini – primjerice, u plesnoj, sportskoj ili dramskoj skupini.

Pasivno-izolirana djeca su ona koja nikada nisu stekla potrebne vještine da bi se kvalitetno družila s drugom djecom. Ona ne znaju kako se približiti drugoj djeci, kako započeti i održati kontakt te s vremenom počinju same sebe doživljavati kao socijalno nespretne i nezanimljive. Takva djeca su sklona mirenju sa svojom izoliranom pozicijom, što dovodi i do dugoročnih problema.

POSTAVI ODGOVOR