Liječenje arterijske hipertenzije

0
150

hipertenzijaU kojim bi se granicama trebao držati arterijski tlak? Koje životne navike možemo promijeniti kako bismo smanjili svoj kardiovaskularni rizik? Koji lijek uzimati protiv povišenog tlaka? Odgovore savjetuje prim. mr.sc.dr. Nediljko Pivac, spec. internist – kardiolog iz KBC Split.
Temeljni cilj liječenja arterijske hipertenzije nije samo sniziti tlak nego postići maksimalno smanjenje dugoročnog ukupnog rizika kardiovaskularnog pobola i smrtnosti. U mnogim je istraživanjima dokazana nepobitna dobrobit liječenja arterijske hipertenzije, kako u mlađih, tako i starijih osoba te u onih sa sistoličkom hipertenzijom.
Svim osobama čiji se arterijski tlak drži iznad granice od 140/90 mm Hg treba dati upute o promjenama životnih navika, dok će uvođenje medikamentnog liječenja ovisiti o ukupnom kardiovaskularnom riziku pojedinca. U osoba koje imaju šećernu ili bolest bubrega te u onih koji su preboljeli infarkt miokarda ili moždani udar, ta je granica još niža, pa iznosi 130/80 mm Hg.

Pripazite na životne navike

Promjene životnih navika kao što su smanjeni unos soli, prestanak pušenja, tjelovježba, umjereno korištenje alkoholnih pića, smanjenje tjelesne mase u pretilih te povećani unos voća i povrća i smanjen unos zasićenih masti, za koje je općenito prihvaćeno da smanjuju arterijski tlak i kardiovaskularni rizik, treba provoditi u svih osoba s povišenim arterijskim tlakom. Medikamentno liječenje se odmah uključuje ukoliko se arterijski tlak stalno drži iznad 160/100 mm Hg ili je riječ o osobi koja ima visoki rizik za nastanak kardiovaskularne bolesti (oštećenje ciljnih organa, prateće bolesti, više faktora rizika).
Ako je u pitanju blaga hipertenzija (RR <160/100 mm Hg) bez prisutnih drugih čimbenika rizika, uvođenje lijekova se može odgoditi i do nekoliko mjeseci.
Uz intenzivne promjene životnih navika, lijekove protiv povišenog tlaka treba propisati i onima u kojih tlak nije značajnije povišen (RR 140/90 mm Hg, npr.), ukoliko te osobe istovremeno imaju šećernu ili neku kardiovaskularnu bolest (infarkt srca, moždani udar idr.) .

Lijekovi protiv povišenog tlaka

Danas je dostupan veliki broj lijekova protiv povišenog tlaka koji imaju različiti mehanizam djelovanja, a liječnik će odabrati onaj koji je podešen specifičnim potrebama svakog pojedinog bolesnika. Uglavnom se koristi pet osnovnih vrsta lijekova za liječenje povišenog arterijskog tlaka: tijazidski diuretici, betablokatori, ACE inhibitori, blokatori angiotenzinskih receptora i antagonisti kalcijskih kanala. Svaki od njih koji može odgovarajuće sniziti tlak te značajno i učinkovito smanjiti učestalost kardiovaskularnih komplikacija. Stoga su svi ovi lijekovi pogodni za započimanje i održavanje antihipertenzivnog liječenja ili kao monoterapija ili u međusobnim kombinacijama.
Budući da je dobar dio hipertoničara opterećen pratećim bolestima, koje značajno mogu pogoršati prognozu, zasigurno će ta stanja utjecati na izbor najprikladnijeg antihipertenziva. Tako će primjerice diuretici biti lijekovi izbora u hipertoničara sa zatajenjem srca, u starijih osoba i u izoliranoj sistoličkoj hipertenziji. Betablokatori imaju prednost u bolesnika s koronarnom bolesti, ACE inhibitori i antagonisti angiotenzinskih receptora u bolesnika sa zatajenjem srca i u dijabetičara, a antagonisti kalcija u izoliranoj sistoličkoj hipertenziji.
Međutim, rasprave o tome koja je skupina antihipertenziva prvi izbor u liječenju hipertenzije sada gube na važnosti, s obzirom da je većini hipertoničara potrebno dva ili više lijekova za primjerenu kontrolu arterijskog tlaka. Načelno, pri izboru lijeka treba voditi računa o dosadašnjem iskustvu bolesnika sa određenom skupinom lijekova, kako na sniženje tlaka tako i u odnosu na nuspojave te na prisutnost subkliničkog oštećenja organa, kardiovaskularnih ili šećerne bolesti. Prednost treba dati lijeku s dugotrajnim učinkom i primjerenom kontrolom tlaka tijekom 24 sata uz jednokratnu primjenu, što pojednostavljuje liječenje i pridonosi pridržavanju i ustrajnosti liječenja.
Obično se počinje jednim lijekom u niskoj dozi, a ukoliko nije postignuta kontrola tlaka može se dati puna doza istog ili ga zamijeniti lijekom iz druge skupine. Međutim, bilo kojim antihipertenzivom u monoterapiji će se postići ciljna vrijednost tlaka tek u oko 20-30 posto ukupne populacije hipertoničara, osim ako je u pitanju blagi oblik hipertenzije, pa će većina hipertoničara trebati dva ili više antihipertenziva.
Prednosti liječenja kombinacijom lijekova su mnogostruke, a među važnijima je da se omogućava ranije postizavanje ciljnih vrijednosti arterijskog tlaka malim dozama lijekova, a ujedno se smanjuje učestalost nuspojava.
Osim ovih dvojnih, ponekad se u svrhu postizanja ciljnih vrijednosti tlaka daju i trojne, pa i složenije kombinacije koje mogu sadržavati i do šest vrsta lijekova iz različitih skupina.
Posebno mjesto u suvremenom liječenju arterijske hipertenzije pripada fiksnim kombinacijama, tj. gotovim tvorničkim pripravcima koji sadrže više antihipertenziva, koje su prikladnije za uzimanje, a uz to se direktno poboljšava suradljivost bolesnika. Većinom ih ne treba propisivati netom otkrivenom asimptomatskom hipertoničaru nego se uglavnom daju kao zamjena za dosadašnju kombinaciju pojedinačnih pripravaka kojima je hipertenzija bila uspješno regulirana, međutim njima može započeti liječenje hipertenzije ukoliko su u pitanju visoke vrijednosti arterijskog tlaka ili je u pitanju hipertoničar s visokim kardiovaskularnim rizikom.
Ukoliko nisu postignute ciljne vrijednosti tlaka treba voditi računa uzimaju li bolesnici pravilno lijekove i vode li računa o tjelesnoj masi i pravilnoj prehrani, osobito o prekomjernom unosu soli i alkoholnih pića. Također, paralelno korištenje nekih drugih lijekova, kao što su nesteroidni antireumatici, kortikosteroidi i neke vrste kapi za nos mogu ometati dobru regulaciju tlaka. Rjeđe je u pitanju sekundarni oblik arterijske hipertenzije zbog bolesti bubrega, nadbubrežne žlijezde i krvnih žila.

POSTAVI ODGOVOR