Novorodjenačka žutica

0
239

Nekad je žutica u novorođenčadi dovodila do trajnog oštećenja mozga zbog odlaganja bilirubina u mozgu. Bilirubin je tvar koja nastaje metaboliziranjem hemoglobina (glavnog sastojka crvenih krvnih zrnaca) i kad ga u krvi ima peterostruko više, uzrokuje žutu boju kože. Žutica je prije često bila uzrokovana neslaganjem krvnih grupa i podgrupa između majke i novorođenčeta. U tim je slučajevima koncentracija bilirubina bivala vrlo visoka. Zato se ta novorođenčad obasjavala posebnim svjetlom (fototerapija) i izmjenjivala joj se ukupna količina krvi (eksangvinotransfuzija). Davanjem odgovarajućih lijekova majkama kod kojih postoji neslaganje krvnih grupa i podgrupa, posljednjih je dvadesetak godina bitno smanjena učestalost žutice uzrokovane tim neslaganjem.
Danas najčešće viđamo žutice koje su posljedica fizioloških, normalnih događanja – normalnog raspadanja crvenih krvnih zrnaca – eritrocita, gdje novorođenčad normalno imaju više krvi no starija djeca i odrasli. U jetri novorođenčadi, a posebno nedonoščadi, nedostaje enzim glukuronil – transferaza koji metabolizira bilirubin u varijantu koja je topljiva u vodi i može se izlučiti mokraćom. Nezrela jetra ne može „probaviti“ veliku ponudu bilirubina nastalog iz hemoglobina, pa raste koncentracija bilirubina u krvi. U nedonoščadi se ta „jača novorođenačka žutica“ češće pojavljuje i znači veću prijetnju jer već i pri nižim koncentracijama bilirubina u krvi može nastupiti oštećenje mozga. Stoga se mjere liječenja poduzimaju prije nego u terminske novorođenčadi.
Glavni načini liječenja uključuju fototerapiju, primjenu lijekova (fenobarbiton) koji ubrzavaju aktivnost enzima glukuronil – transferaze, davanje infuzije te što ranije hranjenje radi poticanja stolice. Pojava stolice i češće defeciranje odstranit će bilirubin iz crijeva pa se neće iz crijeva ponovno apsorbirati i tako održavati višu koncentraciju u krvi. Krajnja mjera liječenja je izmjena krvi u novorođenčeta čime će se odstraniti većina bilirubina iz krvi, ali će se odstraniti i višak eritrocita koji bi se ubrzo raspali i tako povisili koncentraciju bilirubina. Danas se ipak tako visoke koncentracije bilirubina ne viđaju često kao prije.

Otvoreni arterijski duktus (duktus Botalli)

Duktus Botalli ili arterijski duktus cjevčica je koja spaja plućnu arteriju (glavnu žilu koja iz srca odvodi krv u pluća) i aortu (glavnu žilu koja odvodi čistu krv punu kisika iz srca u organizam). To je važna komunikacija koja omogućuje prenatalni razvoj i rast ploda. Po porođaju ta se cjevčica brzo zatvara, pri čemu njezin potpuni nestanak, odnosno proraštanje vezivnim tkivom nastupa u narednimdanima. Nedonoščad ima veću šansu da duktusostane otvoren. Ako se duktus ne zatvori, dolazi do prevelikog protjecanja krvi kroz pluća, što ometa dijete u daljnjem oporavku, otežava odvajanje od respiratora, zamara se pri hranjenju, srce bespotrebno mora pumpati veću količinu krvi, što je dodatni zahtjev za potrošnjom energije, raste mu potreba za kisikom, veća je vjerojatnost nastanka upale pluća i nekrotizirajućeg enterokolitisa.
Radi zatvaranja duktusa, važno je poduzeti neke terapijske korake: smanjiti unos tekućine, primijeniti diuretike (lijekove za povećanje količine mokraće), lijekove za pojačanje rada srca (digitalis), ali i lijekove koji dovode do zatvaranja samog duktusa (indometacin i ibuprofen, koriste se u liječenju bolova). Ovi posljednji daju se nekoliko dana i zatvaranje duktusa može biti uspješno. Ti lijekovi, posebice indometacin, imaju svoje nuspojave, jedna od glavnih je smanjenje protoka krvi kroz područje splanhnikusa (područje trbušne šupljine i bubrega). Zbog toga se smanjuje količina mokraće, a smanjenje protoka krvi kroz crijeva povećava vjerojatnost nastupa nekrotizirajućeg enterokolitisa. Zato je važno dati odgovarajuću dozu lijeka, i pratiti nedonošče. Dobro je prekinuti unos hrane na usta i nastaviti s parenteralnom prehranom u razdoblju dok dobiva indometacin. To je obično dva dana nakon čega se može nastaviti hraniti normalno. Ako se duktus nije zatvorio, u dogovoru s kardiologom može se opet pokušati zatvarati već spomenutim lijekovima. Ako ni to ne uspje, a problemi su znatni, duktus se može zatvoriti i operativno.

Perinatalna infekcija i novorođenačka sepsa

Jedno od stanja gdje se uzrok i posljedica uzajamno isprepliću jest majčina infekcija spolnih organa i prijenos te infekcije na dijete, prije porođaja ili za vrijeme porođaja. Smatra se da je genitalna infekcija majke jedan od najčešćih uzroka prijevremenog porođaja. Naime, infekcija genitalnog područja majke može dovesti do povećanog stvaranja različitih tvari – posrednika upale – koji provociraju prijevremeni porođaj, a istodobno prolazak novorođenčeta kroz inficiran porođajni kanal dovodi do kolonizacije bakterija na kožu i sluznice nedonoščeta i prodora u organizam te tako nastaje rana novorođenačka sepsa. Sepsa koja nastaje u prvim danima života ili „rana sepsa“, uzrokovana je uzročnicima dobivenima od majke. Dijete se zarazi tim uzročnicima prije porođaja ili pri prolasku kroz porođajni kanal pa uzročnici uđu u nedonošče kroz pupčanu ranu, usnu šupljinu, oči i sl. „Rana novorođenačka sepsa“ u nedonoščadi od 28 tjedana starosti ili porođajne mase ispod 1000 grama 28 puta je češća nego u terminske djece. Dakle, prekratko trajanje trudnoće ili nedonesenost snažan je rizični i predisponirajući čimbenik za nastup rane novorođenačke sepse.
Infekcija novorođenčeta, posebice nedonoščeta, može za njega biti pogubna – najsnažniji njezin oblik je novorođenačka sepsa s meningitisom ili bez njega. To je „bakterijsko otrovanje krvi“ kada su bakterije krvnom strujom od ulaznog mjesta infekcije otplavljene u sve organe i vrlo snažno ugrožavaju život nedonoščeta. Smrtnost od sepse je visoka, u različitim državama i regijama i u različitim razdobljima kreće se i više od 30%.
Uz sepsu se čak u četvrtine novorođenčadi pojavljuje i meningitis što znatno komplicira i produžuje liječenje djeteta te povećava rizik za kroničnim posljedicama u smislu mentalnog zaostatka, hidrocefalusa i sličnih stanja. Štoviše, nedonoščad rođena nakon vrlo kratke trudnoće često dugo borave u jedinicama intenzivnog liječenja novorođenčadi kako bi se osposobila za normalan život kod kuće. Tijekom boravka u bolnici djeca su izložena različitim uzročnicima infekcije pri čemu je gotovo nemoguće sasvim izbjeći rizik uzajamnog inficiranja bolesnika. U svim neonatalnim jedinicama ulažu se golemi ljudski napori i materijalna sredstva te različite organizacijske sheme kojima je cilj smanjiti učestalost prijenosa infekcija. Unatoč tome, uvijek će u različitim sezonama u različitim novorođenačkim ustanovama biti prijenosa infekcija koje u tom slučaju zovemo hospitalnim ili bolničkim infekcijama. Na taj se način isprepleću uzrok i posljedica dovodeći do veće smrtnosti novorođenčadi, posebice nedonoščadi. Jedan od snažnih rizičnih čimbenika za nastup rane sepse je majčina infekcija – korioamnionitis – upala plodovih ovoja u maternici uz istodobno prsnuće tih ovoja. Time je plod izravno izložen uzročnicima infekcije u maternici. Ako je porođaj nastupio nakon više od 24 sata iza prsnuća plodovih ovoja, vjerojatnost za nastup sepse raste četverostruko. Glavni uzročnici koje će dijete tako dobiti su beta-hemolitički streptokok grupe B, Escherichia coli, Listeria monocitogenes, ali i Proteus, Haemophilusinfluenzae,enterokok i drugi.

POSTAVI ODGOVOR